subota, 15.08.2009.
Još jedan...
Hmm... ovo je citat iz nekog maila koji je jedna djevojka poslala urednicima Cosmopolitana. To je jedino što mi se svidjelo u cijelom časopisu. Jer točno poznajem taj osjećaj.
Sjećam se vrlo dobro toga dana. Počeo je sasvim nemirno. Probudila sam se sa užasnim bolovima (kao i obično kada trebam dobiti mjesečnicu) i popila jedan Andol, tek toliko da mi da mrvicu snage jer znam što je danas preda mnom. Naime, trebala sam otići na rođendan od najboljeg prijatelja. Da ubijem vrijeme, sjetila sam se kako sam se već mjesecima pripremala da se ošišam pa sam se napokon i natjerala. Od duge crne kose, skratila sam je na bob frizuru. Vrla promjena. Tako mi je godila.
Došla sam kući i osjećala sam se tako mrtvo i izmučeno. Bespomoćno. Nije mi se uopće dalo ići na glupi rođendan. Prošlo je već dobra tri sata od kad sam trebala biti tamo. Uslijedio je poziv da se odmah pojavim... Nekako sam se uspjela natjerati da se presvučem u nešto što bi izgledalo donekle privlačno. Smeđa dukserica sa dekolteom i crne hlače su bile ok izbor. Čak sam uskladila boju rumenila i naušnica... Tek kada sam se na kraju pogledala shvatila sam da izgledam i više nego ok. Popila sam još jednu tabletu, spremila poklončić i krenula.
Ušla sam na vrata i odmah zapazila njega. Ah... nikada neću zaboraviti taj pogled. Duboke tamne oči, crna kosa poput katrana... Nisam ništa drugo vidjela. Ali, pribrano sam se ponašalo i samouvjereno pružila svima ruku i pozdravila se. S vremenom sam se potpuno opustila i shvatila sam da sam dominatna u cijelom društvu. Kao da mi je nešto davalo energiju koju nisam tak dugo osjetila. Zezala sam se, smijala i osjećala se neobično sigurno i dobro. Osjećala sam i njegove poglede na meni. Zatim i 'slučajne' dodire koljena od koljeno. Kao da je struja prolazila taj čas mojim tijelom. Cijelo vrijeme sam vješto glumila ledenu kraljicu. Dobro mi je išlo. Gje god sam pošla ja, krenuo je i on. Zatim, dok smo nasamo razgovarali zatražio me msn... Ah... nije bilo sretnije i samopouzdanije osobe u tom trenutku. Pobijedila sam, pomislila sam.
Kada sam došla kući sjetila sam se da imam dečka. Onog odurnog stvora za kojeg sam tek sad shvatila koliko ga zapravo ne podnosim. Sjetila sam se našeg zadnjeg susreta... Kada mi je na odlasku rekao ''Vidimo se...'', a ja sam mu u šali odvratila - ''Nikad više...''. Nisam ni pomislila da bi to moglo biti istina. Nisam ga niti zvala, niti imala potrebu javiti mu za promjenu u mome životu. No, nakon tjedan dana me ipak nazvao. Obznanio mi je da imao slobodan auto (što bi značilo - dobio sam buksu za ševu)... Samo sam mu rekla - ''... još te nije sram što me to pitaš?''. Prvi put sam osjetila potrebu da mu odgovorim i odbijem ga. Prvi put sam imala snage za to... Samo je hladno odgovorio - ''A takav je život...''. Od tada se nikada više, na sreću, nismo čuli.
Moj život je krenuo nabolje. Na zdravije. Imala sam sada njega i sve mi je bilo lakše. Nakon toliko vremena osjetila sam se zaljubljenom i sretnom. Uzvraćeno, donekle. Bilo je tako divno... Skroz smo se razumjeli, u godinama, u razmišljanjima, u mentalitetu... u mnogočemu... A seks? Neopisivo... Obećanja, nade, vjerovanja, sreća... Sve je trajalo prekrasnih 6 mjeseci. No od tada je i meni i njemu krenulo nadolje. Jedno vrijeme mi nije odgovarao na poruke, ja sam se nevjerojatno brinula i osjetila sam da je hladniji. Tako je i bilo, osim kada bio bili skupa... Onda je otišao u južniju Hrvatsku da pomogne prijatelju oko gradnje kuće, na 2 tjedna. Rekao je da dolje nema signala. Nije se nikako javljao, osim jedanput... Prebrzo. Stvarno sam mu vjerovala da se nije nijedanput mogao javiti. Napokon sam dočekala dan kada je došao u Zg... Zvala sam ga 2 puta da ga podsjetim na susret... Osjećala sam ono što žena vrlo dobro osjeti. Tako sam se bojala. Kada sam ga čekala poslao mi je poruku da kasni i da mi ima reći nešto što mi neće biti drago. U obzir sam uzela samo dvije mogućnosti... Prevario me ili mu se sviđa neka druga. Rekao mi je... da sam mu jednom rekla da mi kaže ako mu se svidi neka druga. Potreslo me to. Jako. Prvo sam se samo nasmijala i rekla u redu... Zatim sam ga pitala- ''Zaljubio si se?''... on je odgovorio potvrdno, ali rekao je da me nije prevario... Plakala sam... Tražila sam u njegovom pogledu utjeu, ali vidjela sam samo nevjerojatnu odbojnost prema meni, hladnoću i ravodušnost... Otišla sam na bus i cijelim putem plakala. Od tada više ni jednom...
Sve je tako brzo nestalo. Ponovno. Sama. Jadna. Ponižena... Po tko zna koji put. Cijeli moj svijet koji sam gradila pola godine srušio se u samo jednom trenutku. Ali jaka sam ja... Od rada me nije nazvao niti jedanput da me pita barem kako sam... Ništa. Tako jadno i tako mizerno od jednog muškarca. Nakon tri mjeseca razgovarali smo samo preko msn-a... I dog smo se za kavu odmah sutradan ujutro. Tako je i bilo. Srce mi je kucalo prebrzo i nisam zapravo mogla vjerovati koliko je istinito to što će se sutra dogoditi. Osjetila sam da sam mu falila i iz toga sam izvukla i previše nego što sam smjela. Kao da su se vratile prebrzo moje stare emocije prema njemu. Nažalost... prevarilo me to. Od njega sam dobila samo malo lošeg seksa. Na kraju sam zaključila da ja ne osjećam prema njemu ni pola od onoga što sam nekada osjećala. Samo sam sebe povrijedila. Previše. Nekako sam se sve više udaljavala od njega. Uz njega sam imala više njih samo da bih ga mogla povrijediti. Ali samo dečke za poljubac i ništa više... Dobivala sam što sam htjela. Vrijeme je prolazilo... Sve dok mi jednoga dana nije obznanio da je našao novu djevojku. U redu... zaželjela sam mu sreću, iskreno... Nikada se nismo vidjeli poslije toga. Trebale su pasti nekakve kave, ali oboje smo to vješto izbjegavali. On pogotovo. Čak mi je i rođendan čestitao na jadan, pokvaren način - preko prijatelja. Od tada mi se zgadio kao čovjek i ništa što je ikada bilo nije se više pojavilo.
Sada znate o čemu sam pričala u uvodnoj rečenici? Sigurna sam da zante... Ali moja priča, naravno još nije gotova... Zar ste sumnjali?
- 13:22 -
petak, 14.08.2009.
Krađa
Nikad ga nisam imala. On je imao mene. I to je boljelo.
Svaki njegov dodir je pekao. Znala sam da želi samo ovo moje opipljivo.
A ja sam željela mnogo više. I trajalo je dugo. Predugo. Predugo da ostavi ožiljke na meni.
Uvijek sam u njemu viđala ranjenu osobu, osobu kojoj bih možda mogla pomoći, ali nije to dopuštao.
Nije dopuštao ni da mu se približim osim kada bih vidio da može dobiti što želi.
Ali.
Požuda. SIROVA strast. Primitivni nagon. U njegovim očima sam to vidjela. Kako me uzimao sebi, kako me grebao..
i grizao... ali nikad ljubio... NIKADA... samo nekada, rijetko... pri završetku tog gnjusnog čina... onako brzo, kao znak zahvalnosti... odurno... to tek sada vidim. A ja sam kao na slamčicu tražila bilo što od njega jer... jer sam bila tako mlada... premlada... za njega. On je iza sebe imao brdo odvijenih filmova sa nekom drugom djevojkom. On je s njom imao planove. On je nju imao uz mene. Ja sam to znala. Ali nikada si nisam priznala.
A voljela sam ga. Tada. Previše. On je bio prvi u svemu. I bojala sam se to izgubiti... Jer sam mislila da neću moći naći bolje. Kako sam samo to mogla i pomisliti kad bi samo da se okrenem našla osobu koja je barem mrvicu malo manje pokvarenija od njega.
Kako me znao vrijeđati. Zašto sam to trpjela?
Kada se samo sjetim kolika sam samo suza prolila... Jeste li ikada osjetili bol kao da vam netko lomi dušu poput stakla? A vi ste nemoćni... I imate skoro samo njega. A nemate ga... Ajme... kako sam samo bila slijepa... i tako premlada...
- 22:55 -
srijeda, 12.08.2009.
Ponovno.
Zašto sam pokrenula blog? Jednostavno. Previše toga se nakupilo u meni. Previše intenzivnih, a kontrastnih osjećaja. I previše želje u mome srcu. Reći nekome nešto. Nekome tko nema predrasude prema tebi. Nekome tko te ne zna, a sluša te. Ma i ne mora, ali ovako će mi biti lakše. Ma i nije mi teško. Ali htjela bih u tišini naglas progovoriti o bitnim, meni bitnim stvarima...
Ljubav, jel? Ono što ću pričati ljubav nije ni bila. Bila sam samo ja. Uvijek poznato... Kako kaže Riblja čorba... Priča o ljubavi obično ugnjavi... Istina. Uvijek se opečem. Uvijek boli.
- 21:01 -
)